[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Znao sam uhvatiti sebe

kasno u noći

kako sjedim bezvoljan,

tmuran.

Tražio sam knjige, pa i citate,

koji bi opisali moj život jer ga sam nisam mogao opisati.

I tako sam stario radeći istu stvar svake noći.

Sve dok nisam shvatio.

Nisam tražio nekoga tko bi opisao moj život,

tražio sam nekoga tko razumije moj život.

Naravno da sam mogao opisati svoj život,

uistinu nije bilo teško.

Samo prolaznost i samo čekanje.

Tu i tamo koje lijepo sjećanje.  

Ono kad znate da ste cijeli život ustvari imali nekoga.

Majku da briše suze i da razumije,

braću da te nasmiju do srži

i oca u kojemu si mogao pronaći sklonište

kad god bi ti ono zatrebalo.

Ali ostao sam sam.

I oni su otišli,

a nisam htio.

I evo ga. Prolazno.

A jedino što sam čekao je da ova

tuga i ovaj nemir prođu kao i sve ostalo.

Ali sam još tu, čekam, čekam da prođe

i čekam nekoga tko razumije.

Ova objava ima 2 komentara

  1. Da… Čekajući nekoga ko razumije… Opisivanje i razumijevanje sebe: pa, mi smo tu samo da bi se razumjeli.
    Ako se razumijemo onda smo postigli ono što je itekako dostojno čovjeka. Naravno da moramo početi od sebe samih i naravno da moramo biti strpljivi… Jer, sva istorija čovječanstva je to čekanje razumijevanja, saglasja. A izgleda, to je i svrha naših života, da upoznamo (razumijemo) sami sebe! Lijepa, zrela pjesma. Pozdrav!

Odgovori

Subscribe without commenting