[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Koračam polako i začuđeno sivim ulicama sumornoga grada
promatram lica ljudi koji prolaze pored mene,zabrinuta lica izgubljena u svojim vlastitim bitkama
nitko me i ne primjećuje,sviđa mi se to na neki neobičan način
osjetim njihove vibracije,tugu,egoizam,sreću,zavist,čežnju,želju
voljela bih im svima pomoći no ne mogu,oni to ni ne žele
zadirem dublje u svoje misli i plovim ka svojim čežnjama
jesam li zato sebična osoba
pokušavam se udaljiti od svoga- ja želim,
shvaćam što bih trebala i borim se
ali želim te,ne trebam te nego te želim
milovati..dirati…vidjeti zadovoljnog i zadovoljenog.
Svaki dan ti se iznova predajem u mislima,svojevoljno
predajem na svim razinama i pitam se zašto je tako?!
Pa promatram opet ljude i baš je lijepo što me ne primjećuju sada
jer sada nisam jaka,nisam spremna,spremna dati što bih trebala.
Ali to sam trenutno ja.
I nisam tužna nego svjesna
Zapravo sam sretna jer znam da negdje si ti..vjerovatno sretan.

Autor servus.nomercy

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli, živio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji. Love is the cure :)

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting