[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

A one tek! Moje su planine koje grade lanac kao ogradu, takvu neprobojnu ogradu da se niti jedna supstanca, niti jedna stanica ne bi mogla provući unutra. A planine su, kažem, priroda im nije udovoljila da se neprestano dodiruju – ma ima prostora među njima. Zamisli sad, ti koji ovo čitaš, poznaniče i možda prijatelju, kakav je ovo razdor. Kakav je ovo kaos i kako boli. Čudovišta!

Prvo ona koje ne idu izvan zadnjeg sloja moje kože, ni na najmanjem dijelu bilo kojeg ekstremiteta. Onako baš bezobrazno ne idu van, ni onda kad svom snagom udare u zid koji moja koža postavlja, ni onda kad se odbiju pa sve zaboli jako. Više fizički nego psihički. I onda zablokira cjelokupni sistem, nema ga, ničega nije svjestan osim samoga sebe, stvarnost nije više stvarnost, to je jedna druga dimenzija, bez drugih obzora…

Ma samo želim da vidim tragove na prljavoj krvi i vodi mene. Želim da se pomiješaju stanice, da moje napadaju bezobrazno i drsko ostavljaju rane i traume, ožiljke i krivovjerje, bol i nestabilnost – i onda će isti ti crvi, oblici oružja prevlasti, ti crni i truli gmazovi, božanski bijeli golubovi, djeca majke Emocije, ljubit će i lizat iste te rane i traume, ožiljke i krivovjerje, bol i nestabilnost, zaprljanim i mokrim stopalima. Samo želim da se prlja i čisti u meni, da skupa se zgadimo i zajedno okupamo u bludu nevinosti i obrišemo vođenom ljubavlju.

Autor Alora Allen

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting