[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kada opet dođe siva jesen i podigne zastave od trulog lišća,

putovat ću predjelima pustim i tražiti utjehu u oblinama oblaka;

putovat ću gozodvima i predjelima gorskim ne bih li našao mira.

Podigni zastave mila jeseni, podigni, posljednji je boj,

boj putnika, boj beskućnika.

Utješi me pjesmom ptica duša; nek salijeću oko moje glave.

Nek slijepo srce prati tragove sile tvoje;

nek me vodi snaga tvoja u središte smisla.

Posljednji je boj istine; živi i umri u isti dan!

I sve oko mene biti će sivo, sve posuto pepelom i prahom olova.

I grane, razgolišane sramotom, svijati će se oko mene,

ne bi li osjetile glasan kucanj živog srca moga.

Umirat ću i previjati se od boli u onaj dan i osjetiti pravu krhkost tvoga postojanja, tvoje i moje stvarnosti.

Ni anđeli na nebu, neće me moći odvojiti od tebe u onaj dan,

kada me budeš opsjedala kao nekada.

Odgovori

Subscribe without commenting