[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sjeo sam ispod hrasta, u sjenu
gledajući daleke obronke i konture
gradova i brda talasnih
i tako zklopivši oči usnem, a oko mene živa priroda
kao da me povukla sa sobom u san

samo je narandžasto prodiralo kroz moje kapke,
zrake podnevnog sunca na zenitu
osjetio sam miris košene trave, a tada jorgovana,
otvorivši oči vrijeme kao da je stalo
obgrlila me rukama, i nježno tješila

osjetih mravića na vratu, no ne trznuh se kao i obično
pustio sam putnika neka prođe
što mi on sada može kad sam povezan s duhom,
duhom šume i livada, krošnji i korjenja
pa zaborave puste pustiti poričem

sad, u hrastovoj sjeni život mi izgleda jadno
i tako zaklopivši oči usnem, a oko mene živa priroda
primila me u svoju utrobu, iskorijenila iz mene čovjeka
neka grobak moj njoj dar bude
i neka se u meni budi i sniva kao što sam ja u njoj

Posted by Raiboku

This article has 2 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting