[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
…Tek kada nekoga izgubimo u životu,shvatimo koliko nam je zapravo značio.Ovaj blog je posvečen najdražoj osobi u mom životu,mom najboljem prijatelju,koji je poginuo prije 3 godine.Pjesma je napisana 2 mjeseca nakon njegove smrti…

 

PRIJATELJU

 

Imala sam prijatelja,

Bio mi je sve

Imala sam pored sebe cvijet,

Gubeći njega,

Izgubila sam cijeli svijet.

Kada mi je bilo najteže,

Kada sam bila ostavljena od svih,

Bio mi je ujeha,

Moj jedini mir.

Bila am glupa i kasno sam shvatila,

Koliko mi je ta ruka značila.

Taj zagrljaj i nježni poljubac u obraz,

Poziv za lijepe snove,

Sve mi to nedostaje.

I svaki put kada pustim suzu,

Kada se sjetim njega,

Kao da i samo nebo obuzme tuga,

Oblaci se skupe,

I oni za njim koju suzu puste,

Nedostaje mi ona crna kosa,

Uvijek vlažna kao rosa,

Nedostaju mi one oči plave,

Da me čuvaju od tame.

Nedostaje mi to rame za plakanje

I svaka pomisao na njega,svakitrenutak sreće,

Ništa mi ga vratiti neće.

I kako dani prolaze,

Samo mi još više nedostaje

Bio je moja sjenka,

Bili smo kao obala i rijeka,

Rijeka je presušila,

Obala se srušila.

Proklinjala sam život,proklinjala sam sudbinu,

Što mi uze najdražu osobu.

Svako veče,gledam u zvijezde,

I u zagrljaju držeći njegovu sliku,

Sa suzama tiho spim,

Ali u život,

Ne mogu da ga vratim.

 

 

EMINA HORIC

Autor Emina Horić

Odgovori

Subscribe without commenting