[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
nikad nisam toliko plakala

kao juce

gledala kisu–po prozoru

kako tuce

 

ja volim topli krevet, ali ne

biti sama

kasno nocu pitam se, sto se to

desilo s nama

 

kako to? tebi nesto me vuce!

Misli me muce–

pokraj obale cesto hodah ja

do tvoje kuce…

 

tako negdje idu dan za danom

setam mojim stanom

i mjesec se konacno pokaze

i prica s granom…

 

dok vjetar je ljut i njom sad lupa,

jer nismo skupa

pomalo slusam, pa sta on misli

misam li glupa?

 

i onda se taj isti stari mjesec

meni osvrne,

svojim lijepim bronzanim zrakama

zavjese gurne:

 

pa nemoj, nemoj da zavidis kisi–

ti to izbrisi

svaku noc, dodji vani i pisi

ti samo pisi…

 

jer poslije suza, hocu da gledam

slatki ti smijeh,

komponiraj, stavi prste na klavir

to nije grijeh

 

ti slusaj srce i umjesto stanom

setaj po plazi

nek sve to vazi, dok ja sam tvoj

cuvar na strazi

 

kao zaveden on vice, vice–

pusti te price

ti odi i spavaj, ja bit cu tu…

dok zora zasvice…

 

ja cu da dolazim tebi uvijek

to mora da znas

pa, bila budna ili sanjala

ne treba mi pasos

 

hvala ti sto si se odazvao

pozivu mom

zrakama rasvijetlio nocno nebo

i moj topli dom

 

i pored zvijezda kad ti zaspis

ja cu da te pamtim

buljeci cu da se predam tvojim

zrakama zlatnim

 

i ja cu tebi doci, doci cu ti

da samo znas

nista nikad izgubljeno nije,

pa ni, sastanak nas

 

sve tajne, svaku suzu i smijeh nam

univers krije

ne moje luce zlatno, nikad nam nista

izgubljeno nije.

Silvana Krculic

 

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting