[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

Prošli put trebale su mi četiri godine

da shvatim da njemu jednostavno nije stalo.

Poznavala sam ga tada čak dvanaest.

Bio je moj najbolji prijatelj.

 

Dugo sam se nadala svojoj sreći

u njegovom naručju.

Sanjala sam našu kućicu u cvijeću

i zajedničku dječicu u dvorištu.

 

Željela sam od života ono

što toliki drugi na svijetu imaju.

Zbog toga bih ostavila rodni kraj

i naselila se u drugom kraju države.

 

Odvažila sam se na priznanje osjećaja,

mada sam tada već slutila što slijedi.

Slomilo me njegovo odbijanje

kao ništa u životu prije toga.

 

Najgore od svega bio je osjećaj

da jednostavno nema volje i hrabrosti.

Taj dojam proizveo je u meni toliku bol

da sam potrgala sve papirnate uspomene na njega.

 

U smeću su rastrgane završile razglednice,

čestitke, pa čak i jedna knjižica,

njegov dar za imendan prije mnogo godina.

Bilo je to prije tri godine.

 

Ne pitaj zato zašto ne želim više

boriti se za ovu ljubav.

Ne pitaj o razlozima odustajanja

od nečega što mi silno znači.

 

Nakon sve boli tadašnjeg sloma

i onoga što mi je život poslije donio

tvoja je nježnost bila melem na ranu,

al’ ni ti nemaš hrabrosti i volje.

 

Uspjela sam se otrgnuti prošlosti,

uspjela sam ponovno zavoljeti,

i tugu života nadvladati,

al’ nema smisla sav taj trud.

Posted by plavo_sunce

Rođena u kišnom danu jedne duge zime. Poeziju pišem od djetinjstva, ponajviše ljubavnu i misaonu. Omiljeni pjesnici Tadijanović, Cesarić, A.B.Šimić, Ujević.

This article has 4 comments

    • Baš me obradovao ovaj komentar. Iako, nije do toga da bude savršen, nisam ni ja, već do toga da se zavolimo i djelima ljubimo. Valjda ćemo se pronaći. Nadam se da u svom hitanju neće zalutati. 😉
      Hvala na lijepoj utjehi!
      Lp

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting