[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

–   Budi jedno sa svjetlošću, bjelinom, dobrotom i sobom.

–   Budi TI i budi to sada, živi i pusti druge da žive.

–   Probudi se, otvori oči – te riječi mi tiho struje umom i tijelom dok udišem mirisni zrak osluškujući samo tišinu i otkucaje svoga srca.

Ispod mene je sve nebeski meko. Na bijelom oblaku sa povjetarcem u kosi nečujno letim preko predivnih zelenih i šarenih livada išaranim potocima hladne vode koji tiho žubore.  Potoci skladaju prekrasnu melodiju sa cvrkutima ptica i vjetrom koji se igra granama visokih i niskih stabala. Ne osjećam tijelo u svoj toj lakoći svoga uma, u bestežinskom sam stanju, sve što osjećam je srce u vratnim žilama kako lupa. Jedno sam sa sobom, sa vremenom, okupan bjelinom.

Nosnice se šire – neki nepoznati mirisi dolaze a roba koja je na meni visjela sada postaje premalena…

Tama svojim oštrim zubima proždire svjetlost kidajući je na komadiće, dok samo crnina nije ostala i zavladala.

Zlatnu crvenu svjetlost punoga mjeseca koja se nazire iza skoro prozirnih sivih oblaka gledam kroz suzne oči. Kapilare u očima pucaju, šireći tamnu krv cijelim okom dok napokon sve nije postalo crno kao noć. Zjenica se proširila dok nije bolno nestala, propuštajući tamno crnu zastrašujuću boju u ostatak oka.

Uz zvuk pucketanja tek naložene vatre, nokti trgaju meso, izlazeći na silu, kidajući mjesto na kojem su nekada bili. Oštri kao žileti, tvrđi i duži. Znoj kaplje sa, od bola bijeloga hladnoga čela, bol prožima cijelo tijelo a nokti poprimaju tamno crvene pjege koje se šire ostavljajući crnilo, ubojstvo i miris zemlje. Crni su, bolni i zariveni u pod.

I tada, miris koji dopire od mirisnoga štapića naglo guši smrad željeza, krvi i dima. Srce počinje brže kucati tjerajući vrelu krv u svaki kutak mog tijela.

Mišići na rukama i nogama vriju, pulsiraju i udvostručuju se, kosti se savijaju kao pod pritiskom, pucajući na nekim mjestima, šireći užasne skoro neizdržive valove boli. Pulsiraju kao da kidaju kožu dok topla para isprava iz svake pore na tijelu.

Krvava mjesečina sve vidi i šuti.

Bolno dišući, krv pomiješana slinom curi kroz čvrsto stisnute zube, po rukama, nogama, po trbuhu do poda. Glavobolja izazvana izlaženjem očnjaka iz lubanje nepodnošljiva je. Kao hrđava željezna cijev probijena kroz mozak, koju netko polako izvlači, tako polako da bolne sekunde traju cijelu vječnost. Zabijaju se sporo u meso donje usnice trgajući dok se vilica uz zvuk škripanja namješta na novu poziciju. Iskašljavam i povraćam toplu krv sa komadićima vlastitoga tijela boreći se za zrak.

Obeshrabrujući pucajući zvuk širenja prsnoga koša ne posustaje ni pod tupim udarcima šake o rebra koja se razdvajaju. Izgreban, krvav i ispovraćan drveni parket o kojeg udaram šakama ne pomaže, već samo ostaje nepomičan i tih. Grčim se na podu, u smrtnim bolovima pokušavajući rukom omekšati tvrde vratne mišiće, na silu si ispravljajući kičmu i lopatice.  Nekako se ustajem na koljena, gledajući u pod, teško dišući i plačući pljujem krv. Gledam u crna, krvlju zamazana perja koja skidam sa leđa dok me novi naleti boli tjeraju na vikanje i bacaju opet na pod.

–   BUDI JEDNO SA BJEL…- vrišteći i ljutito ponavljam kroz jecaje i suze, na glas, samome sebi, udarajući glavom o pod i noktima si režući trbuh.

Sve zaboravljam u ovoj agoniji zlatno crvene svjetlosti, dok mi se par nečijih crnih očiju mota glavom. Ležim zaboravljen u lokvi vlastite mokraće i krvi, okružen mokrim perjem kojeg je sve više. Pomicanje zdjelice i naglo širenje kičmenih pršljena baca me u nesvijest na nekoliko sekundi, ali i nagovještava kraj mučenju. Ako izdržim. Zadnji kralježak postaje oštar kao skalpel, savršeno lako režući kožu i izlazeći van. Na koljenima, opet gledajući u pod kroz plač, jednom rukom brišem znoj, suze i krv nakupljenu oko usta, a drugom izvlačim kost kičme kroz donji dio leđa. I opet crnina, nesvijest pa buđenje. Paraliziran sam, klečim na sve četiri slušajući i osjećajući kičmu kako kida živce i dlakavi u dodiru sa zrakom.

Izmoren, teško dišući, molim se.

Pokušavam se prisjetiti bjeline, dobrote, sunca i osjećaja vjetra na svome znojnom licu. Svih se svojih pokušavam sjetiti kao i ljubavi, ali samo miris i okus krvi osjećam i ubojstvo u mraku vidim. Ne sjećam se svoga ni njezinoga imena, niti tko sam bio, ni koga sam volio. Ne pojmim ljubav, samo, kako ih šakama udaram i zubima kidam, vidim.

I smijem se.

–   Žao mi je, ne znam zašto – ponavljam si gledajući u nebo šireći crna krila, koja obavijaju taj zlatno crveni mjesec, u mrak.

–   I…Opet mi je žao, ali ja sam Welorien, jedan od – ponavlja si tiho spremajući se za skok u dubinu.

 

Spreman zariti tamne nokte i pustiti krv ONIH.

 

Posted by Dark Indigo

Mislim da ćete saznati dosta o meni putem mojih fotografija, crteža i pričica…:) Inače se amaterski bavim fotografijom, sviram gitaru, crtam, Parkourom te od nedavno i pišem…:)

Website: http://indigo-ri.deviantart.com/

This article has 3 comments

  1. Podseca me na jedan od mojih snova, onih razvucenih, teskih, mracnih, od kojih dolazi do sporadicnog prekida disanja…

    Preobrazaji su mi veoma bliski, samo to mogu da kazem.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting