Prelazak…
Ne sanja duša tvoja da svemir u oku ima
i ne traži zvijezde u šaku da ih stisne,
ne mašta okean da diže kao plima,
nit’ pod kišom od bisera da rad’ kisne…
Ne sanja ona ni polja ni livade
po kojim bi sretna da igra se i trči,
nit’ bi kao ove plave, stamene zgrade
silom svoj put do oblaka da krči…
Ne ište ti ona dunja da osvoji
i zarobi sebi najljepše blago,
i da dukate ko’ zrna pijeska broji,
jer drugo svijetlo duši ti je drago…
Ona je sada iznad toga svega,
pogled njen Džennet obećani traži,
a Dunja joj zatvor,olovna stega,
teret što se nosi sa sepetom laži.
Ne mari ti ona za čula sva sita
hranom i pićem što mirišu krasno,
i dok voće slatko zri i klasaju žita
i pogled da se baci, sad za nju je kasno…
Voće je bolje tamo obećano tebi,
jer žudje ti za blizinom svoga Gospodara
i nikad ljepšeg kraja ti ni sanjao ne bi,
ko’ bit u milosti Onog koji Stvara i Rastvara…
dunja = dunjaluk, ovaj zemaljski svijet
Dzennet = Raj
