[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
I

Avion obasjan suncem preletio je iznad grada, u predvečerje, dok je moj pogled pratio let galebova.
Na nebu, iznad moje glave, jedan je galeb napravio krug i lagano zamahujući krilima odletio na jug, prema moru. Drugi je, pak, jednako zamahujući krilima, u niskom letu, odletio na istok. Vidjela sam i jednu usamljenu lastavicu…
U sjeni, gdje opušteno sjedim, nema sunca i puše hladni povjetarac. Njiše mlade grane vinove loze, tek prolistale. Kraj mene svira muzika – Simon & Garfunkel. Lijep je ovaj pogled u predvečernje nebo koje je još plavo dok bijeli oblaci plutaju po njemu mijenjajući oblik. Čas su prijeteći poput morskih pasa, čas su privlačni i nježni poput bijelih zečeva. Volim gledati to čudesno mijenjanje oblika sve dok ne postanu sasvim sivi ili dok se ne rasprše.
Obožavam gledati nebo u predvečerje, i premda se smrzavam, ja uživam…

II

Dok u samoći razmišljam o tome zašto ljudi često žele biti ono što nisu i zašto često žele imati nešto što nije njihovo, gledam nebo na kojem nema nijednog oblaka, nijednog aviona, nijedne ptice. Ni daška vjetra nema. Tik iznad mene proletje jedna lastavica. Toplo proljetno veče se polako spušta na grad…
Pitam se gdje je odgovor na to pitanje. Možda upravo u ljepoti daljine, u ljepoti nečeg nedotaknutog, nečeg nedostižnog, nečeg nedokučivog. Pitam se, dok razmišljam ovako udaljena od ljudi, nije li upravo ta fatalna privlačnost daljine uzrok naših jadnih želja. Čim se približimo cilju, ljepota počne blijediti.
Noć je pala na grad. Bijeli oblaci su se pojavili na nebu. Nema mjeseca, nema ptica, nema aviona… ni daška vjetra. Mir…

III

Narančasti mjesec i male crne ptice. Crkveno zvono zvoni. Lagani povjetarac blaži vrućinu dok se spušta topla ljetna večer. Gledam nebo, ptice i narančasti mjesec. Jedan avion osvijetljen zalazećim Suncem već je nestao u daljini, samo još njegova buka dopire do mojih ušiju i ona postepeno nestaje. Ptice veoma glasno cvrkuću, puno ih je nebo. Razigrane su, brze. Gleda ih nijemo narančasti mjesec kao da se čudi toj razigranosti dok on mirno stoji. Tada nebom zaplovi jedan predivni galeb…
Osjećam dodire laganog povjetarca na koži i ljepotu ljetnog predvečerja. U mojoj duši je mir, spokoj, sreća… Želim da potraje.

 

VMK

Autor VlastaMK

Vlasta Marinić-Kragić
Split

Odgovori

Subscribe without commenting