[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Kad me sobom takneš,
ogoliš me tako,
u tren zatrepere
svi drhtaji moji;
u bujicu se tvoju
visinom slapa slijem
i od svojih ne znam
koji drhtaji su tvoji.

U tom smo trenutku
nemir iste rijeke,
što požudom teče
tim koritom tvojim;
opako te skrećem
rukavcu k’o ušću
i postajem zemlja
da se tobom pojim.

Kad me kao travu
suhu, dahom pališ,
vrelinom te hlapim,
sav u mene staneš;
svaki tren je drugi
netaknuti beskraj,
dok te grlim njime
sebe meni daješ.

Nikad ne znam što sam,
voda ili zemlja,
il’ vatre vreli zrak,
vatra iskre tvoje;
naga sve dok jesam
pred tobom, u sebi
svoja više nisam.
Ti držiš sve moje!

Posted by sibila

This article has 6 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting