[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

 

U tihom žuboru sašaptavali su se oluci, dok se par koraka  Za leđima provlačilo, skoro paočajno režanje starog automobila marke Polo. Uporna kap, kao jedina da kapti iz mrkog neba Nervozno je kljucala limeno tjeme kontejnera. Ja sam, nevoljno tjerao za nogom nogu, dok sam se provlačio Kroz, od đonova, crni snijeg. Ljudi svaku bjelinu umiju uflekati, mislim dok lijeva noga Kao neobuzdano dijete, klizi  nesigurno crnim flekama Na bijeloj prostirci. Udišući neprijatno proticanje Miljacke Troje pod jednim kišobranom, kineske proizvodnje.

Da se to primjetiti u njegovom, gotvo papirnatom kubetu Koje  tjerano vjetrom, biježi iz ruku plavokosoj djevojci  Nepravilnih zuba što su pratili moju iznenadnu pojavu. Par koraka, od maldića što je čekao nekoga na sred izrovanog mosta Zatetura se nerazumljiva pjesma, uz korake pijanog stranca. Kristalne mrvice pahulja parale su pogled svjetlucavo. U žutoj lokvi rasvjete, samotno, gotovo tugaljivo, uzidane  se čekale Telefonske govornice neko novo zvono. Negdje na kraju brdovite ulice U mraku su blijedile crvene oči automobila što odlazi.

Sa kakvim mislima, pitam se, odlaze, ti, gore, nepoznati ljudi Dok se vučem prema najbližoj kafani. U koju zabranjenu zonu ove kolotečine, ustaljenih normi ponašanja, Kraljice Mode, i kralja Kapitalizma, odlaze, ti, gore, nepoznati ljudi Kao i toliki drugi. Svi ti nepoznati ljudi?

Kroz guste oblake ustajalog dima, belesala su se lica Iznurenih, rumenih, zadihanih ljudi, kao komadi suhog mesa. Prepoznao sam, uz veliku buru neraspoloženja što je harala grudimaDvije poznate figure. Toga sam se i bojao, kao i uvijek kada bih ostajao sam, baš te halapljive potrebe čovjeka Da kopa ti grudima i kida sve zrno po zrno, ono malo duše što je ostalo. Pitanja, nesuvisla, nepotrebna, kao prosuta paljba, nekog zvjerinjeg mitraljeza Rašataju, neumorno, dok ti, kao odsutan, praviš srca od dima cigarete. Kako visoko, a istovremeno i jadno, može izgledati u jednom trenutku jedan te isti čovjek. A onda, toliko puta uvježbani, a odveć prepoznatljivi odgovori, laze kao gusjenice, stonoge laži. Koliko samo mučnine i gordosti čovjeka u samo jednom trenutku. U zvaršnom činu te tragi-komedije, blaženi, upresrećeni osmijesi Što grudi stežu čeličnim kliještima, zapravo govore, kolike smo usitinu Lažovčine.

Odlazak kući, uvijek teško pada, kada je čovjek sam. Kao iz nebeskog sita prosijani snijeg, a pritome je stranac najviše sam sebi. Nigdje nikoga, opipljivog, da jednim pokretom otjera guste oblake misli.Koliko dalekih stanica čovjek bi prešao, krvavim nogama, zbog samo jednog, uvjerljivog tapšanja po ramenu.Koliko samo čežnje i obamrlosti ima čovjek u sebi kroz samo jedan trenutak. Koliko je samo čovjek gladan kada je najviše sit.

Pred vratima, tužne oči bijelog psa, kao zakačene prate blijedoljubičastu kesu Kroz koju se nazire u jedan hljeb I mnoštvom šarenih slova išarana kokošija Argeta. Na kraju, neko uvijek ostane gladan, više nego neko drugi. Valjda ćemo se zasititi kada nam zatrpaju gladna grlaMokrom, crnom zemljom. Tada ćemo, valjda, ispljunuti sve one godine lutanja po Zemlji, krajnje gorko.

 

 

Autor Adem Garić

Ova objava ima 3 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting