[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sjećam se kao, da je bilo juče’
Srušili su stabla, krenuli na kuće.
Balvanima odsjekli prilaze i ceste,
Zavikaše glasno: Ovamo se nesm’je!

Nitko više neće, izaći ni ući,
‘Ko je o’šo neka, ne vraća se kući,
Vidi star i mlad, vidi svaki svat,
Nevolja je tu, na pomolu je rat!

Skupili pištolje, puške, bajunete,
Nisu bezazleni, zar ne vidiš svijete?
Kako misliš svijete, brzo će to proći?
Ta pogledaj taj užas, ne okreći oči!

Susjedi su bili, sad jedan drugog cilja,
Što smatrano je morom, postalo je zbilja,
Smrt ne bira, ne misli, dal staro il mlado,
Žanje sve od reda, svježu krv će rado!

Udarac o sto’ iz tankog sna me prene,
Otac viknu, ustade i prema meni krene,
Zašto mati plače, čemu slane suze?
Ma ne brini sine, u narjučje me uze.

Tata tebe voli, al me domovina treba,
Jer zla sila na nju, kao kobac vreba,
čeka kobac čeka, da oslabi i pan’e,
da osladi se krvlju i odbroji joj dane.

Al reci mi oče što je domovina?
Ostavit ćeš zbog nje, mene, svoga sina?
Shvatit ćeš sine kada dođe vrijeme,
Ispusti suzu, poljubi me u tjeme.

Vratit ću se sine, dajem obećanje,
Drži me za njega, odbrojavaj dane,
Pogledaj put avlije, negdje krajem maja,
Vratit ću se sine, odmah poslije kraja.

Moram ići sine kucnuo je čas,
Radim to zbog majke, tebe i zbog nas,
Kako oče kada, ostavljaš nas same?
Ako ne zbog mene, ostani zbog mame!

Bolne bješe riječi, mati započe da rida,
Gleda ga u oči, pogleda ne skida,
Otac moj je snažan, al duša mu plače,
Snažan kao lav, no unutra je mače.

Ne prozbori ni jedne, oblači vojni kaput,
Izljubi nas sve i mahnu jednom, dvaput.
Okrenu nam leđa, uzdignute glave,
Pravo zakorači, put ponosa i slave.

Dva sam prsta vidio, ponosito drži,
To je otac moj, Hrvat je do srži,
Domovino drži se, moje zlato milo,
Sačuvaj mi oca, sakrij ga pod krilo.

I još mati plače, teška je to sjeta,
U daljini nestade očeva silueta,
Bio sam hrabar dok tu je bio blizu,
sad pustio sam suze, liju mi u nizu.

Hladna zima nastupi..poštar svima dolazi…a nas zaobilazi.

Otegnu se zima, evo nam i maja,
Uskoro će mir, raspričala se raja,
Domovina slobodna, barjak se ori,
Napokon je imamo, predsjednik nam zbori.

Prođe maj….svi kod kuće su soldati,
Pitali smo sviju, ni traga mome tati,
Svaki dan je pusta i prazna naša avlija,
Uvijek zatreperim kad začuje se kapija.

By Adolon

Posted by Adolon

This article has 5 comments

  1. Isuseeee, naježila sam se čitavim svojim bićem…
    Adolone, PRELIJEPO si (iako jako tužno) opisao SVE kako je bilo!
    (Nemoj mi zamjeriti, trebala bi mala lektura ili si pisao pod dojmom svega; tada čovjek ne pazi na pravopisne pogrješke!)

  2. Hvala svima na komentarima…

    @Marija – slažem se da bi trebala lektura kao i svim mojim pjesmama…al ne zamjerite mi jer sam običan amater (po struci inženjer elektrotehnike) tako da gramatika nije moje područje 🙂

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting