[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Stojim u nekom praredu, koji se vuče godinama, pa i prije… Nitko ne zna kada se stvorio i tko ga je prvi opisao, otkud znamo za njega!

 

Kako je zapravo sve to počelo?

 

Tuga je zakucala na vrata i prosula se cestom, tek od danas vidim da je sve nekako mokro i natečeno, vraća nam se, pomislim, nešto se ipak vraća, ali potpuno nesvjesno bijelo, koje postoji samo u snu.

Glasovi me zovu, zapisuju svako stablo, svaki kamen s njegovog dna, koji ima nešto s mislima, ali ne znam što i nije me briga jer ne slušam lake note, i ne vidim se uskoro nigdje.

Potok je riječ koja teče, sasvim bistra i prozirna želja da dođe do tog zapisa, da više ne čekam u redu, da se ne bojim straha ni onog našeg smijeha u šest sati ujutro.

Izašao sam iz reda i posvetio se posve znanosti.

Trudimo se razbiti i jezik, leći u prašinu, uroniti u lokvu, sasvim blizu bila zemljine kore. I pita me kora (tvrda), je li to nešto važno, jer da ona baš nije zaokružena cjelina, i ona ima svoj oblik, ali i cijenu, i ne mora se hraniti otpacima:

Ovo je već deseti smak svijeta, ništa na vidiku nije ostalo od vremena Kanta, od stvari po sebi, jer kad bi ta prokleta stvar konačno progovorila ne bi se mi dvjesto godina slikavali s tim gospodinom iz dalekog nekog grada

Bol je tamna i bistra, ponekad gotovo lucidna, ako se ne vrati govor ja se utapam s dobrim željama.

Praporedak, kažeš, stojim u redu koji teče dvjesto godina, i nije me briga, ali me strah, skrivam se iza zidova i priča

Tko me ne zna skupo bi me platio, ali ne suhim zlatom već vijencima od lovora i sirom masnim polutvrdim.

Autor drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting