[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kad bi me, Bože, samo pogledao

da me izvedeš iz moga sužanjstva,

svaki bi dušman preda mnom pao;

kročila bih putima sveta prostranstva.

 

Odmah bih prihvatila desnicu Tvoju

i ne bih se nikada osvrtala.

Sve bi mi svetinje bile na broju,

najljepše hvale tada bih ocrtala.

 

Znala bih što je moj životni čas,

znala bih mrijeti u preobraženju

i svaki bi plodan bio mi klas,

otporan svakome okruženju

 

jer ne bi mi dao raj prije vremena

nego bila bih jednako sama,

ali prepuna duhovna sjemena

i ne bi me nikada uzela tama.

 

Kada bi samo čuo moj slabašni vap,

možda bih postigla drugome nešto

od svega što mi je sada hlap;

znala bih tješiti, voditi vješto.

 

I sada, kad rijeka pritječe ušću,

kako bi svečan bio mi kraj!

Razvrgla bih onu maglu, još gušću,

otvorila prolaz u ovaj gaj.

 

Načini cvijeće od moga spasa,

predaj sve voćke kome je rat.

Daj barem zalogaj toga klasa

da mi ne propadne mirisni lat.

 

Sada tek vidim Tvoju muku i žal,

Tvoju ljubav i odanost, i predanje

svakome stvoru kojeg izjeda jal.

Kako je teško to bogato stanje

 

kada ne vide duše, nit primiti znaju

vlastiti opstanak. O, siromaha,

slijepaca svih u mome kraju;

čitav im život od mrtva praha.

22.08.2016. 01:58

 

 

 

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting