[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Jednom kada se pod kamene lukove mostova

sakriju od mene sve lađe sudbine

pa se usidre u toplom baršunu mahovine,

gdje miriše vrijeme na nabujale rijeke,

na tiho šuštanje starih vrbika

i igru žubora što poskakuje prema suncu.

 

Možda i onda  kada na mene zaborave zore

rasplesane u ranim pjesmama pijetlova

i kad se svi noćni treptaji utisnu u svjetlo zvijezde Danice

koja proviruje iznad krilatih boja neba,

pazeć da ne probudi snove

što zapeli su na trepavicama umorne rode

koja baš je toga jutra zaklepetala glasovima povratka.

 

Pa i tada kada me zapetljaju  godovi topole u ljepljivu smolu,

kao jecaj šumskih frula rasplakanih,

čije priče ostale su ugažene u mokrom lišću

tonući do korijenja divljih paprati,

gdje nekoć pasli su jeleni

u mirisima nekog neispjevanog životnog epa,

ja… ogrnut ću se nemirom odsjaja s površine jezera

i nestati u ogledalu mogućeg i nemogućeg

pa istrganih rubova duše

urasti u izdanke bijelih oblaka

dok se s prvim osmjesima kiše

ne vratim u ljuljačku svojih raspletenih vjetrova.

Posted by vila

This article has 6 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting