Potraži me….
Tamo na rubu strme obale
potraži me da ti pružim ruku
i dok ti budem govorio naljepše stihove
kao vjetar budi,moje rastjeraj strahove
jer tu sam ,šetam pokraj starih zidina
punih duhova što vape za istinom
između nekih vječnih lukova
šta su se nad mojom sudbom nadvili
ja ti pružam ruku ,povedi me
pusti sad jadikovke,nije vrjeme za plač
da poletim želio bi sad
za trčenjem mori me glad
sastavi sve moje komadiće
krhotine šta nemaju gdje
i krenimo na put
kroz ljubičaste svere svjesti
zajašimo valove neke šarene pjesme
i nitko nas zaustavit nesmje
nijedo slovo nijedna rjeć
ovaj put
rjeku očaja čemo prjeć
zauvjek..
Vjerujem da je smisao života iskustvo. Mi moramo doživjeti i istražiti sami za sebe. Moramo otkriti i saznati, ili biti robovi tuđim stavovima. Kako se 21. st. približava (Opp.a.: počelo je), došlo je vrijeme za prepoznati naš vlastiti istinski potencijal i istražiti izvan prevladavajućih vjerovanja. Došlo je vrijeme da sami za sebe otkrijemo i uvidimo istinu.
Čarobni stihovi Dante!Kao da s njima uronim u bajku…predivno…
A iskustvo…netko ga stekne i sa jako malo godina…a netko ni sa 90…mislim da to ovisi o “širini našeg vidnog polja”
Pozdrav i osmjeh ti ostavljam:)
Pravi put ,,je svakome drugačiji…nekome je kao bajkovita pjesma …a nekome skriven u tisućama brojki i računa..mislim da je tvoj posut sa mnogo raznobojnih latica i pun šarenih leptira shadea..zato uživaj u njemu :-))dok ga otkrivaš svakim danom u nekoj svojoj novoj pjesmi.. :-)
Eh,dragi Dante…da si čitao određene moje pjesme možda bi drugačije “vidio” moje puteve…koji nikad nisu bili posuti laticama.Ja bih prije rekla da sam hodala po trnju…a unatoč bolima iza sebe prosipala latice…za druge.:)
Osebujni i mastoviti stihovi Dantearies!
Pjesma i komentar ispod su odraz tvog filozofskog vidjenja zivota i spoznavanja samog sebe.Ja bih se nadovezao sa mojim filozofskim razmisljanjem i zivotnim iskustvom:zivot je kao labirint,mi svi trazimo pravi put i bas kada nam se ucini da smo ga pronasli opet udarimo u zid.Ponekad zbog toga sto nismo uvijek koncentrirani i izgubimo orjentaciju ali najcesce zbog toga sto netko stoji iza i uvjek nove zidove podize.I tako unedogled!Mozda ce,na kraju zivota,kad se dusa oslobodi tijela ona uspjeti da se vine u visine,da pregleda taj labirint i da nadje pravi put.Tko zna?!
Prijateljski pozdrav!
Pravi put…možda je svaki “pravi”…ako po njemu koračamo ispravnim koracima…možda ga baš tim ispravnim koracima činimo pravim za sebe.Pa čak kad ponekad moramo zakoračiti i unatrag..ili možda baš uprkos tome.
A svoju istinu mislim da svatko zna,stvar je samo u tome priznaje li ju sam sebi…
Baš zato ne trebamo prestati tražiti svoj put iako je izlaz možda u nama,možda je svrha igrati se u labirintu toliko dugo dok ne prestanemo tražiti izlaz tj.smisao i počnemo uživati u igri samoj.
Prijateljski pozdrav tak. :-)
Znaš Dante, ja neću previše komentirati, svi su rekli sve, nego mi molim te reci gdje je ta tvoja ruka…očarao si me :)))
Ha,ha..ruka sad na tastaturi,ali mislim
da je bilo ljepše kad je stiskala pero
tj.kemisku,nalipero…nekako kao da su
onda i pjesme bile ljepše,direktna povezanost ruke sa papirom..ruka ti maše u svakom slučaju uz veliki osmjeh :-)
Hehehe…slažem se Dante, no znaš ja ih još uvijek pišem prvo rukom, tj.imam bilježnica po svukud, al obavezno mora biti obična grafitna olovka ;))
I onda kad putujem kući vlakom, svi me čudno gledaju (možda si umišljam) al zamisli si sliku neke koke kako nasred vlaka (kad idem s posla)ne držeći se i ljuljajući piskara nešto u tekicu…hehe ko kondukter kad piše karte ;)))
cmokač ti šaljem :)))
Draga Newe,eto nisam jedina i drago mi je radi toga…i ja prvo sve na papir stavim…nažvrljam…a onda lijepo u rokovnik(već se treći puni lagano)uredno prepišem…nema do olovke i papira!:))Pusek tebi draga:)
Ma to volim draga moja…hehe i ja sam pri istom broju, mislim rokovnika…upraf sam u pisanju neke kajkafštine…ljubim te :)))
U vječitoj potrazi za odgovorima…lijepo si rekao sve…pozdravljam tvoje riječi osmjehom:)
E kad bih jos savladao pisanje sa broda,dok me ljulja,i da vilo,sumska ili jezerska bilo bi nam dosadno bez pitanja…osmjeh :-))
“i krenimo na put
kroz ljubičaste svere svjesti
zajašimo valove neke šarene pjesme
i nitko nas zaustavit nesmje
nijedo slovo nijedna rjeć
ovaj put
rjeku očaja čemo prjeć
zauvjek..”
Ovaj zadnji odlomak mi se najviše sviđa.
To je prava poruka života.
Odlična pjesma.
Poruka je optiistična..i zato vjerujmo u sebe i u ljubav..na kraju možda ipak postoji :-)Nency osmjeh :-))
sjajno dante, sve pohvale! i pozdrav naravno!
Hvala sansan i veliki pozdrav takođe :-)
Wooow,oh kako bi mi bilo zao da nisam pronasla ove stihove….SVAKA CAST dragi Dante…
Vjecna pitanja uvijek ce postojati a i mi koji za odgovorima tragamo,ali duboko vjerujem da odgovori su tu u nama,u nasim iskustvima, u nasim zivotima, u nasim usponima i padovima,u nasim srcima i mislim da je Ivo Andric to jako lejpo rekao:
”Trazeci ono sto mi treba, a ono sto ni sam ne znam tacno sta je, isao sam od covjeka do covjeka, i vidio da svi zajedno imaju manje nego sto imam ja koji nista nemam, i da sam kod svakoga ostavio ponesto od onoga sto nemam i sto trazim.”
Pozdrav i osmijeh siroki od ♥ saljem..:))))
Cathy ,da baš si sv rekla s ovim Andrićevim rječima,zato potražimo naće ćuprije i naprjed…traqžim i ostavjaljmo,učinom ovaj svjet bogatijim….
ili pomognimo da se probude uspavana bogastva u svjetu u nama u ljudima..
Osmjeh veliki i tebi :-))