[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U srcu te imam,
u srcu te ljubim.
U svjetlosti moje vjere ti stalan bivaš.
Nemirne suze prave tvoj lik, da smire aritmiju.

Srebreni se moja duša,
od plakanja na mjesečini…
U magli pogleda snenog vidim te,
javljaš mi se iz treperenja zvijezda
ljubavi nedosanjana.
Srce mi je vlažno od suza koje
se iz duše za tobom spuštaju.
Ljubim te srcem, jer ne umijem
ja drugačije, drugačije me neće.
Snu moga sna, ljubavna lađa moga srca si.
A more je daleko i rijeke hlađane,
koje mi te odnose…
Kiši, kapljice osjećaja ispunjavaju
moje tople otkucaje…
nedostaje mi puno tebe ljubljeni moj.
A iz sna ne mogu,
iz zvijezda sanjalica ne izlaze tužni,
jer bi ih sunce opržilo,
sve zbog nesavršenosti tijela.

Osloboditi ću se jednog dana i ja tijela okovanog,
biti ću u molitvenoj haljini srebrenoj, dijamantnoj, bisernoj.
Sve će suze postati blago nebesko,
Krasiti će me tuga moja,
a sad mi je plakati dušo moja.

Snijeg i kiša hladna padaju mi u oči,
ljubim te iako mrznem od tugovanja.
Poljupce moje odnose ptice,
tvome srcu da pjevaju o ljubavi mojoj.

Lađo moja duhovna, gdje putuješ, bez mene…
Zašto fališ ovako snažno…
Da li ti uzburkavam valove,
toplim povjetracem čežnje iskrene,
osjetiš li vjetrić da te grli, ljubi…
da te moje srce blagoslivlja… doziva…?

Jesu li uzaludne moje suze, plakanje krila…
Oči su tvoje predaleke da bi me vidjele…
Duša je tvoja jedina nada da me nađeš,
da osjetiš voljenost sebe u meni.

Dolazim svakog jutra, dana i noći
srcem da ti pjevam…
bojim se nećeš me čuti,
pa mi se plače…
nesretna sam vila ljubavi,
zarobljenica tijela…
Možda ne pronalazim ljubavlju ništa,
osim stijene koja plače…
koja mrzne od bolova mojih.
Možda moje srce zalud osjeća,
al zašto me onda sve na tebe podsjeća,
zašto sanjam tebe kao dušu koja
obasjava nadu moga srca?
Zašto osjećam krila anđela,
zar bi bio iluzija, prevara…
Onaj koji se poigrava mojim osjećanjima…
Zar bi me izdao i ti moja bliskosti…
moja tajno vječita…
Zar moja ljubav gine zalud,
nevjerna srca možda više vole…
u ovom svijetu zlome.

Da me bar nađeš,
u lađi ljubavi da se odmorim,
u Raj srcem otplovim.

Posted by Ana Emanuela Šimunić

Rođena sam u 1983. u Gospiću, živim u Bilaju. Obožavam djecu i umjetnost, plemenitost. Omiljeni pisac mi je Pablo Neruda. Djetinjstvo sam provela po bolnicama i u ratu, sve to bolno u meni pobijedila je vjera, ljubav i velika molitva! Dobrostivost Božja, koja je u meni snagom Duha Svetoga razbuktala melodičnost duše. Otvorila su se sveta nadahnuća i počela sam od 15. godine pisati ljubavne pjesme, da bih tek 2009. g na društvenim mrežama počela objavljivati svoje radove koji su duhovne tematike. Od tada svakodnevno pišem i ne brojim više koliko je pjesma, proze, priča i eseja, proizašlo iz moga srca. Postala sam jednom riječju Božja šaptačica, utješiteljica potrebitih. Radila sam na kiosku ,, Tisak d.d.,, , u Muzeju Like Gospić i u Centru za socijalnu skrb Gospić. Po zanimanju sam ekonomist ekonomike poduzetništva. Svoj život ispunjavam duhovnošću, voditeljica sam molitvene zajednice svetog Jakova u Bilaju. Svoja djela objavljivam na mnogim internetskim stranicama, ponajviše na Facebooku i google+, Rimokatoličkom portalu Put, istina i život na kome sam jedna od urednica i dobila priznanje za svjedočanstvo vjere, Webstilus.hr, Poezijaonline, te na svom blogu http://anaemanuelabilaj.blogspot.hr/ i YouTube kanalu. Neke od pjesama ušle su mi u zbornike i u zajedničke zbirke, poput ,,Vrelo nadahnuća,, ... Širenje Božje ljubavi smisao je moga života. Blagoslov iz Raja neka srca čitatelja obasjava! :)

Website: http://anaemanuelabilaj.blogspot.hr/

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting