[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Ne mogu da ti pišem, da te želim,

Ne smijem ni pomisliti koliko te volim,

I onda bježim, bježim i bježim,

Bježim od tebe, sebe i boli.

Al’ udarim od improvizovani zid,

Udarim tako jako kao da je stvaran

I ne budim se,

Ne budim se dugo, sanjajući uzaludan san.
Tragam k’o budala po mraku za tobom,

Ulivam sebi utjehu koje nema

I trudim se da sebi dokažem

Da si izmaštan.

Ah, ipak, luda je ta glava!

Nedokazna, blesava, uporno te oživljava

I pita se: Gdje si sada? Da li i ti spavaš?

A ti spavaš, u nekom drugom svijetu, svijetu zaborava.

Autor Slađana Golijanin

Rođena 1987. godine u Sarajevu. 2011. magistrirala komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Piše i objavljuje poeziju, eseje, reportaže, novinarske članke, kritike vizuelnih, pozorišnih umjetnosti, te filmske i književne kritike u raznim medijima regiona, kao što su portali i časopisi posvećeni kulturi, umjetnosti i književnosti. U slobodno vrijeme pleše.

Odgovori

Subscribe without commenting