[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
Često čujem da je mrtvima svejedno,
da ne mare ni za osvetu, ni za određenu kotu
u kojoj mi mislimo da smo s njima jedno
kada pjevamo im, sviramo tu posljednju notu.

Oni možda znaju, vide dalje nego mi,
nama potrebno je ispraćati svoje boli, smetnje;
nama potrebno je sveđ za njima žeđati,
u savjesti ponavljati sve postupke i kretnje,

svaki pogled krivi, svaku pogrešno izgovorenu riječ,
kajati se lakše ili teško što se nismo sjetili
da su naše duše možda bile kao lica njinih kreč,
kao šminka posmrtna kojom smo im prijetili.

Zašto kajemo se kad je kasno, ne vidimo sada
da je svaka duša dar za našu savjest,
da je svaki prolaznik u nama ona posljednja nada?
Zar nam samo smrt je dobra i pobuđujuća vijest?

Zar je dobro nam za dušu kada netko mre,
kada mnoge suze zapretane iznenada krenu;
zar ne žalimo za sobom u te dane sve?
Zar mi ne vidimo kad nam naši, jošte živi, venu,

možda baš zbog nas i naših površnosti?
Sebičan je čovjek, sebične smo duše
koje gledaju tu samo svoje mogućnosti
dok se živi pokraj nas još klate ili ruše.

Zašto suzu ne daš sada nego plačeš kad je kasno?
Sad te gledam, sad te pitam o životu tvome;
zar je tako teško živjeti, a umrijeti slasno,
zar je tebi draže plakati na grobu mome?
‎nedjelja, ‎8. ‎listopada ‎2017. 10:53:48

 

Odgovori

Subscribe without commenting