[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Nemoj sada, da mi govoriš, što se moglo a što nije, i tumačiš prošlost kao da stoji pred nama.

I buniš se, i vičeš, kad uzalud je, oboje znamo da naše strijele ne mogu dotaknuti te daljine, ne ide više, ne ide dalje, slabi smo, znam teško je to priznati sebi.

Nečeš si reći, oči osljepe iluzije, i mladost se skrije u njima, žar potpali, i za kraj kad istina sve istine posloži u red, gubitnik zanjemi i suzama poraz priznaje.

Vidiš, natopile su se suze u očima, i nemoj da ih brišeš, ne pravi se jak, ima nešto u nama što želi da svaku krivu istinu sakrije,  šteta što nikako da shvatimo da krivih istina nema,  sve je do nas.

Autor Bruno Dronjic

Rođen u Osijeku 11.3.1993. godine,gdje i živim.Trenutno studiram filozofiju i Hrvatski jezik i književnost na filozofskom fakultetu u Osijeku.Uz čitanje, pisanje je, ne samo hobi, već i način življenja. Poezija kao vježbalište misli i rijeći, otkriva neviđene predjele.

Odgovori

Subscribe without commenting