[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Mi, deca, musave jeseni i mlake,
sa rolkama crnim kao nadgrobne svrake,
samo smo trčali
i spokojno goreli u prolećne oblake;
Ni slutili nismo u sutonu bronze šta nas čeka
ni izdaleka to vreme što tinja
i nemo nas greje k’o almanah stari
u rumenim oblacima odlazećih barki.

Sad jasno vidim sa trema, pred kojim bele tarabe
kao krstovi starih groblja stoje,
čuvajući bezimene šume zeleno divlje boje
od mojim krvavih pogleda;
sedmi mesec u poslednjoj godini
kako bakrene kapi prosipa poljem,
ulice gole, u zatona skute, kao vatre ljute
što gase daljem otiske mladosti dok uporno gore…

A ja, sam, već dovoljno dugo, da s’ mirom
posmatram mesečevo snivanje,
nit živ, nit mrtav, ustoličen u gradu
koji ne prašta naše ćutanje…
I neka mladež, tu i tamo vrisne, s’ nabojem
prema ljubavi koju još ne pozna.
No ipak, ni ja, svestan je nisam,
sem da mi hvali i da je nikad ne dozna’.

Autor P.S

Odgovori

Subscribe without commenting