[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Ma kuda bi stao, krenuo ma kud,
Opore mi strepnja pred licem talasa,
a tišina preka duši mi je sud —
što joj u samoći ne da topla glasa.

O, da li sam lud, što ubistvu hrlim
kao plavi vetar kroz pučine klasja;
i što vrelo krvi istačem u prazna
jutra, kojim tvoje priviđaje grlim?.

I sve okol’ mene, dok klija i vrvi
taj citrinski plamen neuhvatna sjaja,
i hod mlake plime što obale mrvi
pun Karipskih zrelih crvenih korala —

Ja umirem budan, dok o tebi sanjam,
i sve više ištem to poslednje veče
kad će zadnja suza leći poljem kraja,
a srce sa njom će zavek da isteče…

Autor Simic_Petar

Odgovori

Subscribe without commenting