[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Živim na zidovima porušena grada;

oko mene srebrno more zvijezda (mrak).

Riječ budućnosti, trula je u samoj sadašnjosti,

nosim masku prolaznika, tuđinca.

Lice mjeseca, zamutilo se u mutnoj vodi,

luč sunca je ugasla,

pjev ptica utihnuo.

Samo srce moćno kuca;

pjev tog golemog gonga,

nadglasava misli Kneza mira.

Ja želim samo bijeg preko rijeke Smrti,

ja želim malo mira.

 

I sve su to samo maske,

sve su to varke skrivene u ždrijelu vraga.

Svi pijani Platoni, Sokrati i Aristoteli,

bulazne u grobu velike misli svoje.

Svijet je scena gluposti i ravnodušnosti,

svijet prkosa i jada,

a ljudska bena navlači masku lažnog osmijeha.

I svi potoci varave sreće, zadovoljstava

i duševnog mira,

potoci su Platonskih laži, paklenih zbivanja.

Ja skidam masku sa svoga lica

i ne žeim glumiti na zidinama porušena grada.

Odgovori

Subscribe without commenting