[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
More bez mene kao samotnost,

neka dragovoljna i sva neka pusta,

ali kao sloboda bez uza.

Dim na pučini kao sramotnost.

Jednog mora svima puna usta,

ali to je more puno suza.

 

More suza koje izlaze iz kopna,

iz dubina tankih, kao ponornice

koje cure hladne kao led

dok ih zagrijava zemlje opna.

Nema takve svjetske pozornice

ni da teče samo mlijeko i med.

 

I kad prikupe se suze, već su vruće;

već su žarkom suncu priklonjene

pa sve dalje, sve to više gori.

Tako i na moru sastane se pruće

kako mamilo bi iskre ognjene.

Tada još i vjetar zaromori.

 

Nitko nema ovdje takve vlasti

oduzeti život ili život dati,

samo može zemlje Gospodar

kojeg anđeo na nebu časti,

koji život duši svakoj prati,

koji prati svaku poplavu i požar.

 

More bez mene kao užareni znak

da mi duša lako je zapaljiva,

kao poruka zadimljene pučine.

Bože dragi, čak izgorio je mrak.

Kiša ovdje lije mučaljiva,

iz oblaka crna žarka munja sine.

30.07.2015. 06:14

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting