[Ukupno:4    Prosječno:5/5]

Dok ulične lampe u kišnoj noći

blijedu svjetlost liju

poželjeh njenom ulicom proći

i vidjet` staru kapiju

 

U prozoru njenom što gleda na cestu

samo mrkli mrak je bio

o koliko sam puta na tome mjestu

čekao je,  ljubio

 

Nismo marili ni za kog tada

k`o  da smo bili samo na svijetu

sad čeznem,  ljubim ko nekada

samo njenu siluetu…

 

Odjednom vjetar zapuše, ko da cvili

i kapija stara lupa, škripi, njiše

kao da su u tami demoni neki bili,

sa tornja zvona zazvoniše

 

U gluhoj noći se razliježe otkucaj sata,

sa zvonika poput križa nadvila se sjena

u mojim se mislima stvori slika iz rata

i trenutak kad je ona ubijena…

 

Još dugo sam stajao uz kapiju, sam

kišne kapi su klizile niz lice

sve mi se činilo kao ružan san

a lampe su gorjele duž ulice

 

 

Posted by Sani

This article has 6 comments

  1. Plačem!
    Sansan…plačem…
    ne znam jesi li pisao o sebi ili o nekome drugome…ali ovo je zaista tužno…još i samim time koliko si ti to odlično napisao i sama priča još bi tužnija…
    sansan…plačem…
    takneš u ❤
    predivno napisano…predivno…
    lijep pozdrav☺

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting