[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kisa spusta se,
hladna kao nikad dosad je,
a za njom trotoari su zapustili,
sve se duse razisle,
neko je pod karton topao,
neko iza zidina,
u zamak legao..

Kisa spusta se,
vjetri kapi nanose,
ko suze sa balkona kapaju,
to neko tugu proliva,
u strasnom ocaju.

A na plocici,
gdje sastaju se plocnici,
tu na raskrscu,
ostali su otisci na bari..

Cini se da je neko prosao,
valove u vodi stopama prosarao..

I jos se cuje zvuk tih koraka,
kroz milion kapi muzike,
pjesma visoke te pete,
ko u tisini,
u ponosu odjekuje..

Tek tren poslije ili dva,
uglom moga prozora,
tad je izasla,
silueta pokisla.

Kao putnik iz daleka,
dugo cekana starleta,
zvijezda zute neon rasvjete,
princeza neke ceste,
malo prometne.

Neka prica bitna,
nema iza nje,
samo neke spomeni,
i suze ranjive.

Par zvizduka,
za ribu iznad prosjeka,
par uzdaha, i malo srca,
iz jos manje pjesnika,
za taj kalup duse,
nocas je u dva,
i uvijek navijeka.

Kisa spusta se,
vjetri kapi nanose,
ko suze sa balkona kapaju,
negdje tamo,
neko place,
iz ocaja,
il neceg sto je jace..

ne znam ja…

Al zivot samo muzika je prolazna.

Posted by oporokusprstiju

This article has 1 comment

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting