[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Zelimo da nas vide onako kako sebe vidimo.
Mana se stidimo, a mane trazimo,
najbolje u drugima skrivamo, a to bi mi da imamo.

Ponosni bez razloga, a nista ne dajemo,
da nas vole zelimo, a srce dat ne znamo.
Kad se nesto izgubi srce tek onda to nadje,
ponos nam potapa nada ladje.

Zivot pocinje kad se kraj dodirne, kraj je pocetak,
sreca je tuge svrsetak, sve je blizu, sve je granica.
Pjesma je za moju dusu stanica.
Ja svoju znam, tudju postujem, al ne razumijem,
u svaku svoju rijec se kunem,
sve su rijeci osjecanja koje nisam mogao reci.
Znam da stihove nikad nece uzeti neko treci.

Obale moje cuvaju snove, sanjam i nocne more,
preko dana vidim livade najsarenije,
svjetove nove, gdje ponos ne glumimo,
vec se ponosimo onima koje volimo,
zato sto ih volimo.

Bolimo one kojima istinu kazemo,
zato patimo mi koji ne znamo da lazemo.
Plovim jos uvijek ovim splavom maste,
bura prolazi, a ostrvo nalazim na kraju svake pjesme.
Da li cu tako svijet promijenit, ili ce to ostati moje zablude?

Autor Chokee

Odgovori

Subscribe without commenting