Ponor

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Vodim ratove sama sa sobom
U srcu tuga, a u očima tama
Opet nesretna, opet sam sama.
Plavo nebo postalo je crno
Cvrkut ptica nepodnošljiv vrisak
Tvrdo sigurno tlo, dubok je ponor.
Propadam, nestajem u vječnosti
Majčin nježni glas, uplašeni dozivi
Mukli su zvukovi, nedostaju njeni dodiri.
Tišina oko mene, nadvila me tama
Potpuno sama, ne osjećam straha.
Blaga hladnoća miluje mi obraze
Polako uranjam u san, zauvijek tako ostane.

Autor Viki

Ova objava ima 6 komentara

  1. Teški stihovi beznađa…kad nam se čini da nigdje nema svjetla…ni utjehe…ni nježnog,toplog dodira…kad tonemo i ne želimo više izroniti…
    Lijepo si to u stihovima opisala Viki!
    Lijep ti pozdrav ostavljam!

  2. zdravo, ispričavam se, dugo nisam bila ovdje sa vama stoga nisi dobio moj odgovor. Komentari su mi potrebni odnosno mišljenja da vidim idem li dobrim putem sa svojim pjesmama.

    Hvala puno

Odgovori

Subscribe without commenting