[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

 

Znaš, ponekad nešto

i dobro se napiše,

ali moraš znati ne jesti slova.

Ne gužvati rečenice.

Čuti kako padaju kiše

I s oluka pokupiti,

Sve što vise,

Opasne ledenice.

 

Znaš ponekad nešto,

ponekad bilo što,

Ponekad ništa

I samo ništa.

Svi su postali očajno tupi,

Neosjetljivi, kao prazna

Dvorišta.  

 

Ponekad niti to!

Ponekad sve,

Jer i to je dio nje.

 Iako sam se trudio da dobijem

Bolje mekše i finije

Dobivao sam uvijek

tvrđe, đonove – donje.

 

I to je dio mene.

Ono što ocrta mene

I napravi razliku od sjene.

 

Zakvačio bih ti naušnice

od trenutaka sreće i radosti.

Ali draga moja, ne vidim ti lice

Prošlo nam je vrijeme, – oprosti.

 

Ponekad niti to.

Nekad je bilo dobro

A danas je

možda samo zlo.

 

Ponekad

I niti –

niti TO.

 

Jer nema ništa.

Ništa između

tebe i mene.

Tebe i nas.

I ne vidi se kraj.

Ne vidi se spas.

 

Pas mu mater

Brzu i prepredenu.

Tako bih ga ščepao za gušu

I ugurao mu nos u blato.

Samo da upoznam tebe

Kao jedinstvenu ženu.

I otkrijem u tebi ono-

Duboko skriveno zlato.

 

Dok vrijeme trči

Nezaustavljivo ispred nas

Posljednji krug

U tenisicama s

Energetski povratnim poticajem.

I bez prestanka se ceri.

Ne vidim više tebe

Ne vidim  sebe,

Tako bih mu rado

Podviknuo: „Daj ne seri!“

 

Jer osjećam da uzaludno dajem

I tek tako postojim,

                                       tek da – trajem.       (tomisl@v 2013.)

Posted by tomislavcroata

This article has 2 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting