[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Zarumenilo se nebo krajem dana,
vele smak je po tko zna koji put;
sve je u okviru i sve izvan plana,
na zemlju je opet sjeo pomor ljut,

pomor zdrave pameti i svijesti.
Više nije važan nauk prirode,
zli se dusi opet žele sresti,
da bi uništili, mnogi ljudi njima gode

u svojoj naivnosti i nestrpljenju.
Mnogi žele informirati pučanstvo
da je došlo vrijeme teškom trpljenju,
da će se polomiti svemirsko prostranstvo

jer kad ne bi nas sve obavijestili,
mnogi mi ne bismo ni znali da je smak,
živjeli bi, rasli, radili bi, jeli, pili
i propustili bi grozan i opasan znak.

A sada, kad znamo, ne moramo brinuti
ni o djeci, ni o redu, ni o čemu
jer i tako mjesečina će nam sunce skinuti
pa ćemo doživjeti kraj i pomor svemu;

ne moramo više ni promišljati
nego dići ruke od života teška,
ne moramo nikad više ništa pitati,
ne moramo odati od sebe smiješka,

ne moramo više biti odgovorni ljudi,
samostalni nikad nismo niti bili.
Nema spomena o Apsolutu, relativno sudi
da mi više nismo važni, da smo život snili.

Kvaliteta je života baš u tome
da se svakog časa čovjek sjeti dostojanstva,
da je prvi, da je iznad kome
što ju proizvodi pomrčina tog prostranstva

jer je priroda zbog ljudskih duša,
a ne čovjek radi nje.
Mnogi sada s lažnim bogovima kuša
što je pravi smak i bezumlje.
‎ponedjeljak, ‎21. ‎kolovoza ‎2017. 20:45:14

 

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting