[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Polje umirućih suncokreta

Helianthus annuus
biljka je dubokog korijenja
sa velikom snagom upijanja hranjivih materija
kao i onih otpadnih
pa tako čisti zemlju od otrova
Takav bi i čovjek trebao biti,

Biljka je to
koja ne okreće se prema Suncu kako mnogo ljudi misli- svaki dan i po cijeli dan,

već samo pri rodjenju, pri prvom pogledu na Sunce-
zaljubi se u prvu svjetlost i tako okrenuta ostaje do kraja svog života

pa zato često u poljima suncokreta, svi su suncokreti
zajednički okrenuti na jednu stranu,
zaljubljeni u vlastitu prošlost
A takav je i čovjek ponekad

Helianthus anuus, biljka je,
koja ne živi dugo
Potroši svoju dobru dušu-čistačicu vrlo brzo
iscrpi sve svoje resurse ulja i ljekovitih sastojaka vrlo brzo

Ta krasna biljka, vidjeh nedavno
umire iznimno ružno:
uvuče latice u ogromnu glavu, kao da sama sebe želi pojesti
ne bi li prikratila mučninu
pretvori se u braon trsku i izgleda kao hrđava željezna dugačka šipka

Vidio sam nekidan, ogromno polje umirućih,
septembarskih suncokreta
Osjećao sam se odvratno i tuga mi je povila glavu
nalik njima samima

i nikad se neću potpuno osloboditi jeze
od pomisli koja mi se tada javila-
da ću umrijeti kao suncokret

U dodatku:
“Suncokret”, pogrešno je ime
jer ne okreće se on prema Suncu
već prema smrti
Takav je i čovjek, nije li, uvijek?

Smrtokret.

Autor arenas00

Živim u Bihaću, BiH.

Ova objava ima 2 komentara

  1. Snažno i vrlo dojmljivo. Gorka ali istinita usporedba suncokreta i čovjeka. Ima tu, meni posebno dragog, Zolinog i de Maupassant-ovog “Naturalizma” u opisu suncokretove smrti. Dosta sam pojedinosti i naučio iz ove pjesme. Jednom riječju svaka čast, a posebno na ideji… Veliki pozdrav

Odgovori

Subscribe without commenting