[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Kad utihnu koraci i
u sanak želim poći,
zamislim polja pšenice
kako se lagano njiše..

Napravim u njemu
veliko srce i
bosih nogu zaplešem
uz nečujnu pjesmu.

Raširim ruke k nebu,
udišući klasje zlatno.
Kroz njena polja polete
sva tegobna pitanja,
jer boja zlata
smiraj mi stvara..

I sad ne znam,
jeli se od miline
pšenica njiše ili samo ja?

Ova objava ima 15 komentara

    • Oh hvala Marija:))Odavno nisam čula tako lijepe riječi,pa sad razmišljam koliko vas sve ovdje volim iako vas ne poznajem(fizički)..ali vaše pjesme puno govore o vama..Eh jesam se raspisala:))..Grlim te toplo kao prava prijateljica!!

Odgovori

Subscribe without commenting