[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Posljednji je čas,

sutra zove nas.

 

Brzo se odmaram,

u stisci sam s vremenom,

i polako stvaram

upaljače s kremenom.

 

Nije važno,

žuri mi se,

ništa lažno,

juri mi se

da dostignem dan,

sav raskopan.

Meni ništa loše,

samo duram,

i svi mi odoše,

a ja guram.

 

Posljednji je čas,

sutra zove nas.

 

Već pri kraju dana

zasjale su zvijezde.

Vidim sa svih strana,

nade zemljom jezde.

 

Pitaju me tko sam

i sve brojeve tijela,

a ja stvarno to sam

što su moja djela.

Pitaju me gdje sam

i sve to pišu.

Samo znam da jesam,

neki svoji nisu.

 

Panika je zbog politike

i moje šutljive kitike.

 

Posljednji je čas,

sutra zove nas.

 

Brzo se odmaram

i polako radim

jer znam da stvaram,

svjesna sam da gradim.

Konačno sam dočekala

svoje zadnje nade,

a nisam se nadala,

jer mi prošlost krade.

 

Vjetrovi me zovu,

proljeća me vuku,

gradim kuću novu

jer više ne tuku.

 

Posljednji je čas,

sutra zove nas.

 

Prilika je tamo

gdje su nova jutra,

imam još samo

pola sata do sutra.

 

Ova objava ima 2 komentara

  1. Razigrano kao proljeće i lepršavo kao svježi vjetar, u novoj slobodnijoj formi. Iako u stisci s vremenom, novi optimizam… jer više ne tuku.
    Lijep pozdrav draga gospođo Tomljanović

Odgovori

Subscribe without commenting