[Ukupno:4    Prosječno:5/5]
Možda noćas u tami nekog kutka

zamišljena bdiješ u tišini

kao odbačena, ostavljena lutka

što samuje na praznoj bini

 

I ne osjćaš ništa osim tugu

dok obasjava te samo mjesečina

baš ko lutku u svjetlosnom krugu

što je u vlastite konce zamršena

 

Možda samo želiš sve zaboraviti

i za sve sudbinu svoju kriviš

što neće da spoji pokidane niti

i podari snagu da oživiš

 

Ti čekaš nečije ruke i glas

da se sreća  nastavi i traje,

da stara ljubav donese ti spas

kao u predstavi sa sretnim krajem

 

I opet maštaš da će neko doći

dok mjesec zlatnu čežnju lije,

sve više i više sklapaš oči

i neko je tu kao prije

 

Autor Sani

Ova objava ima 4 komentara

  1. Pjesma je u cjelosti fantastična!
    I neka ova lutka na koncu mašta…jer mašta može svašta!
    Ona pokreće svijet, onaj unutarnji, a odatle sve počinje…i zvaršava.
    Tek bez mašte smo “mrtvi”.
    Pozdravljam te 🙂

  2. Dobra pjesma… Vidi se i interes za drugoga, ne samo subjektivno. “sve više i više sklapaš oči /
    i neko je tu kao prije”. Lijepo promaštano, kao da je priča, a opet je dobra poezija. Na kraju, ima nade za ljubav, da se pobijedi samoća. Pozdrav od Milenka!

Odgovori

Subscribe without commenting