[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Kao niti svezane za plamen
visim, njišem se i lelujam
spletena u čvor rasutih misli
i zahvaćam dah niz pogled
koji sjedi i zuri u noć
gustu, naježenu i tešku na srcu –
zapljuskuje me i prožima suza
sred kovitlavog krika …

Pobjegla bih iz tog stiska,
a samo se tresem u groznici znoja
s užasom u očima i gledam
nemoćna i bijedna u zamci bezizlaza
i puštam ruke da se lome u valovima
koji snažno struje i šume u meni
probuđenoj za bdjenje ispd zvijezda
šutljivih i dalekih za dodir :::

Treba vremena de te prebolim
i pomirim se s prazninom ostalom u duši
nakon susreta sa Smrću moćnom
da u jednom trenu otvori ranu na srcu
i odnese sa sobom voljeno biće
ne pitajući da li ću moći dalje sama
s bremenom tuge na plećima krhkim
dok vjetar briše suze i jeca u svijeći …

Post scriptum:

Čvor tuge u grudima svezan je tako mudro
da nema ni početka ni kraja u njemu, a guši
dok prsti drhte i spuštaju ruke hlapeći niušta
i tonu na dno u nešto što zebe oči i srce –
dobro je znati lebdjeti i čekati razdanjenje
i sroditi se s pramenom sunca u dan svijetli …

Zdenka Kirin iz proznopoetskog ciklusa “Zov daljina”

 

Autor zkirin

Ova objava ima 5 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting