[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Pohlepa.

Otjelotvorenje čovjeka.

Savršeno zla.

Savršeno produktivna.

Savršeno živimo

Među kulama, u gradovima.

Među svjetlima i TV ekranima.

Među prenapuhanim medijskim događajima

I svojim socijalama, pokajanjima.

Toliko savršeno izgrađena prokletinja.

 

Pohlepa za znanjem,

Za ljubavlju,

Za očjanjem.

Sekundarna pohlepa.

Zanemarena pohlepa.

 

Kako ćemo, pobogu,

Bez mase bezvrijednog papira,

Novog šešira,

Tih nepogrešivih uništitelja mira,

Kako ćemo, pobogu,

Biti nečija anđeoska krila.

 

Nestalo je hira

Nestalo je spontanosti,

Blagog mjeseca u noći,

Sunčeve svjetlosti…

Nestale su pjesme ptice,

Žubori rijeke,

Ostale šumske veličanstvenosti,

Milozvuci.

Otišle za sitnom radosti.

 

Ostali su savremeni,

A tako primitivni,

Tragovi ljudske pohlepnosti.

Autor asilika

"Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo." Meša Selimović

Ova objava ima 2 komentara

  1. Nažalost, asilika, u pravu si. Iako nije to ništa novo na ovom svijetu, ta pohlepa. Samo su se nekoć ljudi više bojali udovoljavati pohlepi, iz raznih razloga. Danas sve ljudske mane dolaze do izražaja u punom jadu, osobito s obzirom na to koliko nas je. No, apsolutno si u pravu sa svojom izvrsnom kritičkom pjesmom.
    LP
    🙂

Odgovori

Subscribe without commenting