[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ne obazirem se na polu raspadnute viseće leševe dok tumaram popločenim tamnim putom bez ikakvoga vidljivoga kraja. Jezivim šapatom me dozivahu da im priđem bliže dok me krhkim mrtvačkim prstima grebu po mekom licu. Što se više približavam početku kraja, njihov broj naglo raste dok se pojavljuju iz sive izmaglice, a zvuk pucanja kostiju sve je glasniji oko mene. Probijam se kroz te stvorove, kao što se probijam kroz stvarnost.

I sada napokon stojim na rubu početka kraja, na rubu skliske krvave litice iznad beskrajnoga mora. Ne vidim put koji vodi do goruće barke, ali nekako moram sići. Te koračam naprijed u tu crnu pustoš iz koje se naziru samo vatra i osjeća na jeziku okus soli. Nekako me nije briga, kao što dokazuje moj zaleđeni u vremenu izraz lica cijelo ovo vrijeme, čak i sada, kada padam u nepoznato, vlažno i pakleno vruče.

Nije ni bitno, kada će suza koja se sada rađa u mojoj svijesti izranjajući u mome oku možda ugasiti plamen koji obuhvaća barku. I tada, dali će mi put u beskrajnost biti imalo lakši, to pitam se. Opet, vrijedi li moja suza nešto u ovome svijetu bez nade, i hoće li samo rasplamsati taj plamen ?

Trebam li ju uopće pustiti da padne, da me napusti jednom zauvijek, ili ju trebam zaustaviti u padu kao i sebe da ostanemo na jednome mjestu beskraja početka kraja. Dok tako padam u tamu, topla suza se sklupčala na mome obrazu i vratila na mjesto gdje pripada, u prsni koš pa kroz slojeve mesa i gustu krv u srce, gdje me je zapekla.

Moram li ju sačuvati za nešto sretnije ili pak gore, jer druge neće biti. Samo je tamo sigurna od vanjskog zla ,pogleda i izrugivanja. Ispod mojih izranjavanih grudi, rebara, u toploj a ponekad hladnoj pulsirajućoj unutrašnjosti.

Preokupiran sobom zaboravljam gdje sam, i nisam ni primijetio da sam udario o to crveno more i da polako nestajem gledajući u barku iznad sebe kako sablasno, nečujno i spokojno tone, ostavljajući za sobom goruće balončiće koji završavaju kao slatkasta para na površini.

I pitam se, gdje je moj um.

Autor Dark Indigo

Mislim da ćete saznati dosta o meni putem mojih fotografija, crteža i pričica…:) Inače se amaterski bavim fotografijom, sviram gitaru, crtam, Parkourom te od nedavno i pišem…:)

Website: http://indigo-ri.deviantart.com/

Ova objava ima 12 komentara

  1. I ostadoh živa…

    Nocas sam bila na korak od smrti.
    I vidjeh vatre i ponor pakla.
    Vukli su me na dno kostunjavi prsti.
    Svoje preminule skoro sam dotakla.

    Nocas me vonj vjecne vatre prenu.
    Ali proradi u meni i zadnja snaga.
    Zivjeti ili mrjeti,bjese pitanje u jednom trenu.
    Ali se ne dadoh ni krilima andjela
    nit raljama vraga.

    Nocas mi zivot proletje pred zjenama.
    I da se prepustih,bila bih kriva.
    Ali ne dadoh se mracnim sjenama.
    I zadnjim atomom ostadoh ziva!

    Svi se mi po nekad osjećamo kao da klizimo niz krvave litice i tonemo u ključalim vodama. ;))))

Odgovori

Subscribe without commenting