Pobjeći od sebe

Teška li je ova naša glava, uvijek nečeg gladna

Ne bi li nam lakše bilo kad bi bila prazna,

Misli nam se same roje, svaki susret broje

Susrećemo one koji nas se boje,i one koji nam sudbinu kroje,

Zašto jednostavno ne pustimo mozak na pašu

Već stalno raznim pitanjima mučimo jedinu nam glavu našu,

Zaboravimo tko smo, što smo, kuda idemo

Skupimo  hrabrosti da sami od sebe napokon kidnemo,

Ma nema straha, vratit ćemo se na vrijeme

Pobrinut će se već „prijatelji“ da sačeka nas naše breme,

Ne bježimo, već samo malo lutamo

Od početka do kraja na pučini života plutamo,

Tuku nas vjetrovi, odnose vali

Na tome hvala onima koji su nam život dali,

Al´ gdje god pošli, povratak nam ne gine

Htjeli smo samo da nas neka luda želja mine,

Pogledom obgrlimo prvi oblak taj

Mirni i nepomični, raširenih ruku dočekajmo kraj.