[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Po tko zna koji put dok sjedim zamišljen
Poklanjaš mi poljubac,
I kažeš: “Volim te!”
Zauzvrat tražiš samo mrvicu nečega,
Mrvicu stiha što te dvije riječi znače,
A ja se pitam, vidiš li u crnim dubinama
Mojih očiju noć koja teče venama,
Da li osjećaš bolna sjećanja
Među slogovima?
Iskustvo stare boli uvijek je za korak
Brže od sreće;
U traženju rješenja zatvaram se u pitanje,
U sebe i svoj sukob:
Hoću li moći od sebe pobjeći tek tako?
Ti nesvjesna borbe na poljima moje duše
Opet me ljubiš,
U mislima tvojim nema mojih pitanja.
I konačno, sit straha
Uvlačim se u zagrljaj tvojih očiju,
Ranjeno srce predajem melemima
Tvojih dodira.
U poljupcima našim nalazim spasenja.
U osjetu uzbude, nakratko
I vrijeme je biti prestalo.

 

Autor Grubišić Zoran

Rođen sam 1968.g. u Derventi,BIH, gdje sam živio do rata.U ratu mi je poginuo otac ,a ja sam došao u Zagreb gdje i danas živim.Oženjen sam i imam troje djece.2oo1. g. objavio sam zbirku pjesama ˝Ispod oblaka˝.

Odgovori

Subscribe without commenting