[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Jednom kada sama i već posve sijeda
budeš uz pletivo sjedila u noći,
umorne ćeš ruke spustiti u krilo
i u san ćeš klonuti sklapajući oči.

Usnut ćeš tako jednu davnu šetnju,
jednu rijeku,klupu i daleki most,
o u tom snu ću, u toj davnoj šetnji
usred srca tvoga biti samo gost.

Vjetrovi će mreškat površinu vode,
u kamenu će blijedit od grafita trag,
sa ugla usana smiješak će ti odat
da me dobro pamtiš i da sam ti drag.

Na grudi će ti sletjet sa visina mir,
a snovi će lebdjet kroz usnulu tamu,
dok iz druge mijene slutim da me sanjaš
na podu će pletivo plesti ljubav samu…

Autor Jim Corbet

između pameti i ludila postoji mali skriveni put,njime hodaju oni koji pišu stihove.

Ova objava ima 10 komentara

  1. Prelijepa pjesma, pjesnikova ljubav koja i nakon smrti ostavlja trag svoje ljubavi u sjećanju na sebe da ju je voli i nako što više ne bude kraj nje. Pozdrav ti šaljem 🙂

  2. Pjesma ti je tako životna. Mnogima se događa, ali ti si joj dao osobnu notu. Rima ti je čista, neforsirana, izraz dira u srce, podsjeća…Je li i Corbett ovako nježno ” udarao”? Pozdrav!

Odgovori

Subscribe without commenting