[Ukupno:3    Prosječno:5/5]

Dobro je kad ima vremena, onda se s njim može, ali polako i oprezno, kao s malim djetetom. Vrijeme ponekad treba držati na uzdi i otpuštati polako i nečujno.
Cijelo se vrijeme ponekad zgusne i sjati na dva-tri metra kubna. Pa se onda vrtloži i savija taj jadan prostor do nemogućih dubina i težina. Kao da se odjednom vraća, i tako jednostavno lako…. ode vrijeme u nevrijeme.
S vremenom treba znati, jer se ne može izvan njega, ni u njega, i uopće velika je to zagonetka – vremenska.
Ali, navečer, negdje oko ponoći, kad se načas smiri, poprima sasvim osobne crte. Svatko tada traži svoje izgubljeno vrijeme, privlači ga i smota u stari jastuk koji se pretvara u sve-miran san.
A taj san, on nikad nije čuo za nešto što se zove tren, čas, trenutak, dan, sat ili ura…
U njemu vremena nema, pretače se u prostor, vječnost se vraća u bez-krajan kraj, u plavi i meki zaborav.

Autor drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

Odgovori

Subscribe without commenting