[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Gori duh moj, gori plamenom od vatre
kada god pomislim koliko mi daješ
i, od tiha straha da me to ne satre,
govorim u sebi da Ti vječno takav traješ,

da me nećeš sažeći i da neću izgorjeti
zbog Tvoje divote i od silne potrebe
da Te u sebi sačuvam. Ti me uvijek sjeti
da sam takva živa, da sam to zbog Tebe,

Duše Sveti, da Te dugo već u duši nosim
i da nisam od toga nastradala.
Gorim, ali ne izgaram nego ognjem kosim
svaku nemoć kad bih se izjadala,

oganj taj me sve to više k sebi vuče,
otvara mi Obećanu zemlju bijelu
gdje se moje ruke nikada ne skuče,
gdje me držiš kakva jesam, cijelu.

Kao da sam naglo udahnula,
tako vrtoglavica me nosi od visina,
i od sreće što Te nisam utrnula,
od širina i dužina, od dubina

do kojih se sama nikad ne bih vinula
da me nisi obdario i odredio
da Ti budem i ja zraka koja bi prosinula,
koju ni s kim ne bi Ti poredio.

Samo zato što me vjeriš, što Te slijedim,
ja sve vidim kako mora biti pravo,
i tada kad ponosna sam, i tada kad vrijedim
kao užarenom suncu ovo nebo plavo.

Na Tebe ću u tom hramu glavu nasloniti
jer Te nigdje drugdje ne može se stiskati,
niti Ti se ikad može drugdje nakloniti;
samo tako zauvijek ću samo Tebe iskati.
‎subota, ‎3. ‎lipnja ‎2017. 04:08:39

Odgovori

Subscribe without commenting