[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Kad mi dah zastane u grlu,

i crnina ispuni snove,

ugledat ću veliko sjajno drvo

i na njem jabuku zlatne kore.

 

Ostat će mi samo sjenka,

što se surva u dolinu zvijezda,

samo bol dušeka saliven u dubinu zjenka,

lovim žar ptica gnijezda.

 

Igram se lovice, skačući s krijesa na krijes,

nosi me svaka sunčeva zraka,

budim se treptajem Fenjera,

jezdim dolinom krvavog maka. Razbijam drveni lijes,

i izranjam iz dna raka,

obuzdavam svoje naravi bijes,

otkrivam srce svoje pokriveno sjenama!

 

U minsko polje Edena,

u gorje srca ledena, sišla je duša.

Do ruba Svetog jezera,

do kraja svjetlucavog gejzira,

doplovila je sjenka sanka,

sva u ognju radosti i nadanja.

Autor Zoran Hercigonja

https://s.gravatar.com/avatar/c730048011cfc2b641d04c3293252048?s=80

Website: http://zoran-hercigonja.webnode.hr

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting