[Ukupno:3    Prosječno:5/5]

I.

Gdje nikao tu opstao

Poeziju jos uvijek pisu
sjetne, samotne duse danasnjice
ne tisti nas zbog toga grizodusje

Pisanje je utjeha i utociste
ustvari- bijeg u doline rascvalih iluzija
tamo oko Lukova Sugarja, pod Velebitom

O, Sretnice
nikad odlazio, nikad otisao
gdje nikao tu opstao

Prepoznas li me u ovim stihovima
posalji mi pozdrav po Sjevernjaci
na njoj vec pola stoljeca samujem

I – cekam…
Cekam da mi pokucas na vrata
i kazes – Oprosti, nije me bilo, dugo–
osmijeh ce ti sapnuti:Zbogom, zbogom Tugo!

Opet cemo zajedno  citati
Kumicica i Kranjcevica
iz pozutjelih knjiga naseg djetinjstva

Opet cemo zajedno ubirati
po nasim dolinama srece
ciklame, sunovrate i lavandu

Opijeni srecom, ne cemo znati
da ono nije cvijece
vec rascvale iluzije u Negdani

 

II.  Ispracaj sa provincijske stanice

U alejama mirisu lipe
obasjane suncem na uranku;
sa male provincijske stanice
ispracas me u Svijet zelja.
Uskoro cu iza obliznje granice
u drugacijem Svijetu
pronaci Obecanu Zemlju
gdje med i mlijeko posvuda teku.

Dugo ti masem iz vlaka, s prozora
a ti si se vec okrenuo na drugu stranu
u zaborav si ispratio moj lik- zauvijek!

Tko sam ja da ti sudim
sto si izabrao ostati, umjesto otici
i sto si se ukorijenio poput Zelenog Hrasta
tamo, u blizini Zadra
sretan, svakodnevno svjedocis
najljepse zalaske sunca na Zemlji

O, Sretnice
(“Ca ce mi Kopakagana”, pjevao je dragi pokojnik,
shvatio je sto mnogi drugi nismo!)
Ne zavidim ja, sada nikome, tko je ostao
ali, placem…
Vec pola stoljeca tragam za cvijecem
na livadama, na proplancima
a ubirem samo rascvale iluzije

“Rijeka bez povratka”

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting