[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Mala ptico,
glas je tvoj kao nježno zvonce anđela…
Anđela raširenih krila koji gleda nebeske poljane,
duše široke kao čitav svijet…

Tako nježan kao proljetni lahor,
tako tužan kao jecaj moje duše…

Ptico mala u zlatnom kavezu,
Smrt je ponekad tako blizu, a ti gledaš joj u oči.
I pjevaš svoj tihi poj…
O slobodi…
O snazi…

I ne odustaješ od nade, ptico mala u zlatnom kavezu…

Svojom pjesmom ti ćeš bolnu dušu napojiti…
Izliječiti rane…
Miran san donijeti…
I novi dan…
U kojem sve će biti drugačije…
U kojem će pjesma vedrije odjeknuti…
Toplinu razliti po cijelom tijelu poput podnevnog sunca…

Tada će i moj anđeo pored mene biti.
Neću se usuditi disati.
Ništa neće biti više važno …
Ptico mala…

Autor Dorotea Pernjak

Od djetinjstva piše.
U Otvorenom prostoru razotkrivena 2003.godine.
Usnula i vratila se običnom životu na neko vrijeme.
Zaboravila lozinke. Passworde.Skoro i pravo ime.
Snila i pisala potajno.
Odlučila se opet vratiti…potraga nije završila…

Ova objava ima 4 komentara

  1. “Anđela raširenih krila koji gleda nebeske poljane,
    duše široke kao čitav svijet…” – Posebno lijepa slika, kao što je lijepa i cijela pjesma.
    Lijepo nadanje.

Odgovori

Subscribe without commenting