[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Usamljen na stijeni,

ko suha vlat trave,

s pogledom od čežnje što pučini hrli.

Nadam se sireni,

iz dubine plave,

kako će mi čežnju,znati da zagrli.

 

I u meni evo, jedno more ima,

duboko je kako tuga zna još biti,

natočeno  rijekom ispod trepavica.

O da li ćeš ikad, tamo u grudima,

malo zaroniti,

da ne slušam pjesmu umirućih  ptica.

 

Usamljen na stijeni,

suha travka, Stojim!

Čekam da me bura s korijenom iščupa.

Da u morskoj pjeni,

sa algama pojim,

pjesmu koju nismo zapjevali skupa.

 

Autor: Said Šteta

Autor Said Šteta

Poezija i ja drugujemo još od onih srednjoškolskih dana kada se ljubav iskazivala u stihovima, nekad samo na komadiću papira i tu ostajala kao izgubljeno blago. Zatim uz odrastanje, kako bi predstavio sebe, sve do ovih godina kada mi dođe kao dobar drug da godine lakše nosim…Dijalog sa dušom nepresušna je priča!

Odgovori

Subscribe without commenting