[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Mi koji ništa drugo nemamo
Nego mirisne provincije duše,
Mi koji o cvjetovima zla pjevamo
Iz ponorskih mraka i tmuše,
Nama vrijeme tako sporo teče
Dok patimo za nečim davnim,
I riječi s usta pjesmom ječe
Na jezicima začaranim…
Mi što ne priznajemo ništa
Što blista povrh srebra i zlata,
Nama su draga laka iskrišta
Nježnih ruku arslanskih nokata.
I odanost naša plemenita je
Dok smo na rubu ništavne tmice
I svaka pjesma svijetu daje
Što krademo od svijeta kriomice,
Oslobođeni čežnja lutamo svuda
Dok nas mlate bičevi oholi
S potvrdom da smo glava luda
Što ustrajno, bez slave i prestanka, voli.

Autor MatekXP

Odgovori

Subscribe without commenting