[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Nema me više u tvojim očima

Više me ne miluje pogled ispod crnih obrva

Zalud tražim zrno u pijesku

I dogorijelu moju zvijedu na tvom nebu

 

Razlivena tuga po mokrom pločniku

Kao tinta po nedovršenim strofama

Pokri svaku riječ pisanu tebi

Iz kojih ipak izroniše dvije riječi

 

I dok snijeg srebri tvoje tragove

Tragove kuda idu zabranjene ljubavi

U daljini čujem zvona

Zvone da ipak nikad nećeš biti moja

 

Spakovah te u kofer s lijeve strane

Da ostaneš što si uvijek bila

Tajna koja se šuti, voli do posljednjeg daha

Spomen na ljubav koja zaspa duboko u sutonu duše moje

 

Ne traži razloge zašto je sve moralo biti tužno

Zašto jutro više nema plavi sjaj

Zašto danu nad glavom struže olovni šešir

I zašto noć oboji nebo u tamno bez million sivtaca

 

Jer kao po nepisanom pravilu sve prave ljubavi su tužne

Zato su stvorene, zato se vole, zato se boluju

Jer su od čežnje satkane tugom štepane, u srcu čuvane, suzom zalivene

Vječno se pamte i nikad ne zaborave…

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting